Bila sam u ranim četrdesetima kad mi je ginekologica rekla da su poteškoće s kojima se susrećem početak menopauze.
Noćno znojenje, nagle promjene raspoloženja, obilna menstrualna krvarenja bili su prvi znakovi s kojima sam se tada susrela.
Pričajući s drugim ženama o tim prvim znakovima većina je reagirala da je to nemoguće, pa gdje si ti još od menopauze, ma to ti je od stresa, možda su se nešto poremetili hormoni… govorile su.
Bila sam iznenađena tim reakcijama i negiranjem očiglednog jer sam već tada imala nekoliko prijateljica koje su na samom pragu četrdesetih ušle u menopauzu.
Pojam perimenopauze je tada bio nešto novo. Znale smo samo za menopauzu i smatrale da još imamo puno vremena do te značajne promjene koja se događa ženama.
U međuvremenu sam saznala da se slične promjene događaju i muškarcima, ali se o tome manje priča, a i simptomi su blaži, rjeđe se pojavljuju.
Ovo pišem laički s ciljem popularizacije teme i skidanja tabua s menopauze kao pošasti koja te otpisuje. Strah od starenja čini se neracionalan dok se s njim ne susretnete. Taj strah često se manifestira kao negiranje, pokazivanje da se može i da smo dobro, da naše godine tek dolaze i da nikako nisu prošle.
Promatram, čitam, slušam i pomalo zapisujem neka svoja opažanja. Stvaram priče.
Svrha ovih priča je osvještavanje. One nisu zamjena za stručnu pomoć koja vam je možda potrebna. Ona su podrška u procesu promijene koji je započeo.
Vaša pedesetogodišnjakinja, prijateljica, kolegica, gospođa konzultantica, poznanica, susjeda, gospođa u prolazu,
Andreja
Comments