Oni koje nitko ne posjećuje

Naziv knjige: Oni koje nitko ne posjećuje  

Autorica: Valérie Perrin 

Izdavač: Sonatina 

Uzela sam knjigu sa police u knjižari i odlučno krenula prema blagajni.

Upravo sam prekršila obećanje kako se neću nagraditi novom knjigom dok ne objavim osvrt na prethodno pročitanu. Upravo sam osmislila ovo pravilo jer se tih pročitanih nakupilo. Život je to, nakuplja i skuplja uspomene, izgovore, brigu za druge i nedostatak vremena za sebe.

A baš sam još pod snažnim emocijama od prethodne, pitam se i imam li snage tako brzo uroniti u još jednu snažnu knjigu nabijenu emocijama jer ova je sigurno takva.

Osjećam nostalgiju, neku čudnu nostalgiju za onim što još nisam ni doživjela.

Odlučna sam, kupujem samo ovu i bježim van. Nema gledanja drugih knjiga. Primjećuju to i prodavačice. Oduševljene mojim odabirom započinjemo razgovor o prijašnjim izdanjima Valérie Perrin prevedenima na hrvatski.

Iznenađujem ih informacijom kako pratim prvu knjigu autorice objavljenu na hrvatskom naziva „Svježa voda za cvijeće“, a koja je sad već nekoliko godina u prodaji na našem tržištu i svako malo iskoči kao prodajni hit. Istina, knjiga je to čiji vas naslov odmah uvuče u priču. Ostaje vam samo oduševiti se istom. Snažna, intrigantna, upravo onakva kakvu smo birali po naslovu. Divna ženska priča. Roman za dušu, promišljanje, a opet pun iščekivanja što će biti dalje.

-          A Troje?, pitaju me. Započele smo sa čitanjem, ali nismo nastavile…

-        O da, imam i osvrt napisan o Troje. Upravo tako, na početku, kao da autorica testira našu strpljivost i spremnost da uronimo u jedan život. Pitate se i sami ima li smisla dati šansu svakoj novoj stranici. Hoćete li izdržati? A potom, osvijestite da ste već u priči. Živite istu s glavnim likovima i više ne možete van, pa čak i onda kada završite sa čitanjem.

-          Uh, znači, svakako se vraćamo na Troje!, zaključuju.

Nastavljamo čavrljanje o dojmovima, kako rastu očekivanja da knjiga odmah bude kakvu smo poželjele, instant rješenjima…. Bodrimo se i kudimo.

-          Znate, ova nova knjiga čini se kao prava zamka za strastvene čitatelje. Mi smo pročitale samo prvu stranicu i zaključile da se odmah moramo vratiti poslu ili ćemo morati zatvoriti knjižaru.

Šalile su se moje sugovornice, a ja sam im priznala kako sam krenula u kupnju i s malom dozom sumnjičavosti, jer me mučilo što tek sada imamo prijevod prvijenca. Kako tek sada, kao treća po redu dolazi prvijenac? Možda to prvo djelo nije bilo tako dobro? I čim to pomislim, i čim to izgovorim ljutim se na sebe. Jer znam, jako dobro znam da to nema veze. Naša potreba za usporedbom, komentiranjem, procjenjivanjem, sve to nema veze kada krenemo sa čitanjem. Istog trena zaboravljamo druge priče, prve i posljednje, kao i one u sredini.

Oh, kako je lijepo biti u krivu kada se radi o knjigama!

„Oni koje nitko ne posjećuje“ priča je o ljubavi – prošloj, sadašnjoj, zabranjenoj. Ovo je priča o dobroti i skromnosti. Predanosti.

Svi mi imamo dva života, jedan u kojem kažemo ono o čemu razmišljamo i onaj u kojem to prešutimo. U tom drugom životu riječi ostaju neizrečene.

Trebat će vam povremene pauze tijekom čitanja kako biste primirili osjećaje. Kako bi srcu dali prostora da odmori od svih udaraca, uzbuđenja, navala strasti.

Ovo nije priča o starenju niti o osobama starije životne dobi i njihovom životu u domu umirovljenika. Ovo je priča o proživljenim životima, prijateljima, braći, roditeljima, partnerima i ljubavnicima.

Ovo je priča o čekanjima i nadanjima. Priča o odanosti.

Mlada djevojka, Justine u dobi od dvadeset jedne godine odluči poslušati i zapisati priču Hélène, korisnice doma umirovljenika, nekadašnje krojačice koja je na pragu stote.  Hélène je lik kojem ćemo postati zahvalne što nas je podučila strpljivosti i odanosti.

Justine će nam pričajući Hélèninu priču dati podsjetnik na naše odnose, dvojbe, nadanja i izgovore. No, Justine će nam ispričati i svoju priču temeljenu na obiteljskoj tragediji i gubitku roditelja u ranom djetinjstvu. Podsjetit će nas na važnu ulogu baka i djedova te značaja privrženosti braće i sestara.

Valérie Perrin isprepliće priču u različitim vremenima i naglašava važnost brige u zajednici o onima potrebitijima. Onima koje traže fašisti jer su židovskog porijekla, kao i onima koji su ostarjeli i postali teret svojim bližnjima.

Tko su oni oko nas koje nitko ne posjećuje? Kako reagiramo kada nam jave da su umrli? A što ukoliko se ustanovi da ipak nisu umrli?

Kada je nečiji pogreb, zatvaram prozore jer se crkvena zvona čuju sve do ovdje.

Što vam je najteže od svega?

Najteže je čuti rečenicu kao što je: „Nikad se ne sjeća mojih posjeta pa više i ne dolazim.

Ovo je priča o ljubavi i čežnji, početku i kraju, poslušana s ljubavlju i zapisana u spomenar jednog života. Vašeg, one starice koju srećete svaki dan u trgovini, susjede koja satima gleda kroz prozor za lijepog vremena, zamišljenog djeda i pričljive bake, brata koji vas stalno gnjavi, stranca koji vam je pomogao kad ste ostali sami…   

Ovo je prvijenac koji će dugo ostati prvi.